KOLOKACIJSKA KOMPETENCIJA U HRVATSKOM KAO INOM JEZIKU

Аннотация

Razvoj kolokacijske kompetencije, kao sastavnice leksičke kompetencije, kod neizvornih govornika jedan je od temeljnih, ali i najzahtjevnijih ciljeva nastave inoga jezika (J2) s obzirom na to da kolokacije pridonose fluentnosti i prirodnijoj komunikaciji na J2 (Borić, 2004). O razvoju se kolokacijske kompetencije u hrvatskom kao inom jeziku (HIJ) još uvijek nedovoljno zna (Burić i Lasić, 2012; Petrović, 2007), dok je o imenskim kolokacijama u hrvatskom kao materinskom jeziku najiscrpniji opis do sada ponudila Blagus Bartolec (2014). Cilj je ovoga istraživanja bio ispitati produktivno znanje imenskih kolokacija s obzirom na čestotu (viša, niža), snagu kolokacijskih sastavnica (jaka, slaba) te razinu znanja HIJ-a (viša i niža razina). Istraživanje je kolokacijske kompetencije u HIJ-u provedeno na osnovnom tipu kolokacija pri čemu je osnova imenica, a kolokat pridjev na uzorku od 70 neizvornih govornika HIJ-a na srednjoj razini znanja (B1-B2). Prije same je izrade instrumenta (zadaci popunjavanja praznina s kolokacijama u nominativu, kosim padežima i širem kontekstu) bilo potrebno provesti procjenu asocijativne snage kolokacijskih sastavnica s izvornim govornicima hrvatskoga jezika (HJ). Rezultati pokazuju da ispitanici B1 razine u zadacima produktivne razine pokazali slabo razvijenu kolokacijsku kompetenciju, dok je B2 razina znanja HIJ-a imala podjednako znanje kolokacija u nominativu i kosim padežima.